Djeca Bradine

Tišina puste Bradine govori mnogo više od svih napisanih knjiga i (malobrojnih) donesenih presuda za svirep zločin koji se desio 25. i 26. maja 1992. godine.

Ta tišina bradinska govori o selu kojeg više nema.

Zarasle ruševine, putevi kojim su nekad prolazili automobili danas su svedeni na kozije staze zarasle u šipražje, zašumljene livade i potoci, nekad izvori života u prirodnoj idili a danas uzroci klizišta koja otimaju i zadnje znakove da je u ovom selu ikada bilo tragova života.

Ali da je nekada u Bradini bilo života svjedoči spomen ploča u porti Crkve Vaznesenja Gospodnjeg, smještene skoro na putu M17, na ulazu u ovu nekadašnji oazu mira i blagostanja. Ploča svjedoči o sudbini 48 Bradinjaka mučki ubijenih na svom kućnom vjekovnom ognjištu.

Jučerašnji parastos stradalim a zatim i obilazak pustog sela u svakog razumnog čovjeka unijeli bi pitanje da li je moguće da se nešto ovako može desiti u srcu Evrope na kraju 20. vijeka?
Ali razuma u Konjicu nije bilo tih kasnih majskih dana 1992. godine, već su bezvlašće, sila i teror odlučili da otkucaju poslednje stranice istorije ovog nekada prelijepog mjesta.

Ali na putu zaboravu, kojeg su ekstremisti namijemili Bradini i Bradinjacima suprotstavili su se osmijesi i vedri pogledi djece Bradine, danas zrelih i uspješnih ljudi, raseljenih svuda po svijetu, koja su svojim očevima došli da upale svijeću i obiđu ruševinu koju u svojim srcima pamte kao rodni dom.
O njima i za njih želim pokušam da ispričam filmsku priču. O stradanju, o patnji, o logorima, o izbjeglištvu, borbi ali na kraju o Vaskrsenju i pobjedi dobra.

Jer u očima djece Bradine je danas samo dobrota, želja da žive i ne zaborave da je Bradina sve ono što ih određuje u životu ma gdje danas živjeli.
Ova priča zaslužuje da bude ispričana. Juče smo počeli da ispisujemo njene prve stranice. Stranice u otpor zaboravu.